Jedno od područja ljudskoga djelovanja u kojem se jezik ostvaruje jest jezično-odgojno područje, što se odnosi na institucionalno poučavanje jezika u odgojno-obrazovnim ustanovama. Pritom je učiteljeva jezična uloga presudna u razvijanju govornoga izraza i cjelokupne jezične kulture mlađih naraštaja. Da bi učiteljevo jezično djelovanje u stvarnim nastavnim okolnostima bilo odgovarajuće i primjereno, zahtijeva se neprekidna težnja za profesionalnim jezičnim usavršavanjem te sustavno napredovanje u tom smislu. Što je veći učiteljev trud u podizanju vlastite jezične kulture, odnosno u usavršavanju osobne komunikacijske kompetencije, to će ga i učenik spremnije u tom slijediti. Jedan od načina na koji se podiže razina učeničke jezične kulture i razvija njegova komunikacijska kompetencija jest usvajanje i poštivanje pravila jezičnoga bontona. Jezični bonton podrazumijeva uljudbeno govorno ponašanje sudionika komunikacijskoga procesa. Takvo govorno ponašanje formalno je prikladno u svim govornim situacijama i normativno korektno na svim jezičnim razinama. U međuljudskom se ophođenju pritom razlučuju poželjni od nepoželjnih načina i oblika jezičnoga izražavanja. Jezični se bonton velikim dijelom ostvaruje u odgojno-obrazovnom procesu, i to prije svega i ponajviše u nastavi hrvatskoga jezika. Sadržaji jezičnoga bontona u nastavnom programu za predmet Hrvatski jezik u osnovnoj školi zastupljeni su neposredno i posredno. U mlađoj školskoj dobi jezični se bonton neposredno javlja, između ostaloga, u nastavnoj temi slušanje sugovornika i govorenje u telefonskom razgovoru, jer se kao obrazovno postignuće navodi da učenici trebaju naučiti uljudbeno razgovarati i slušati sugovornika pri telefonskom razgovoru. Svrha je rada pokazati kako učitelj može u zadanu nastavnu temu ugraditi i dodatne sadržaje jezičnoga bontona. Daje se prikaz aktivnosti kojima se to postiže na satu obrade nastavne teme telefonski razgovor.