Socijalni rad je u Sloveniji kao i drugdje tradicionalno povezan s nadzorom, bilo da se neposredno nadovezuje na rad sudova (maloljetnički sudovi, razvodi itd.), bilo da ima ovlasti posezati u privatnost ljudi bez njihove suglasnosti (npr. izdvajanje djece, smještaj u udomiteljsku obitelj i sl.). Svijest o moći koja proizlazi iz ovih ovlasti već je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća dovela do konceptualnih pomaka koji su ljudima omogućavali zadržavanje kontrole nad vlastitim životima, unatoč ovim intervencijama. Tada se govorilo o konfliktu između skrbi i nadzora, o dvostrukom ili čak trostrukom mandatu socijalnog rada, a kasnije su se razvili koncepti osnaživanja, zagovaranja te participativni pristupi i sl. Suština tih pristupa bila je u osvještavanju moći kojom se uspostavljaju autoritarni odnosi između stručnjaka i korisnika u okviru kojih problem nije moguće riješiti, jer korisnici pri tome gube kontrolu nad vlastitim životima. U ovom se trenutku suočavamo s novom vrstom nadzora koja više nije povezana sa sudstvom i zakonskim ovlastima, već je dio socijalnih politika koje postaju sve represivnije. Riječ je o politikama koje su usmjerene na jačanje individualne odgovornosti i krivnje pojedinca za situaciju u kojoj se našao. Te politike prije svega pogađaju nezaposlene i korisnike novčanih davanja ili nekih drugih socijalnih novčanih davanja. Tako se socijalni rad suočava s novim očekivanjima vezanim uz sudjelovanje u nadzoru i kažnjavanju ponašanja i osobnosti korisnika usluga, što dovodi do velikih suprotnosti između teorije i prakse socijalnog rada.