Da bi mogli kontekstualizirati i razumjeti društvene svjetove, antropolozi pomno promatraju. Promatramo kako se pojedinci i zajednice odnose jedni prema drugima i prema svojim idejama. Proučavamo intimno i subjektivno, kao i kozmologije velikih razmjera pomoću kojih ljudi ostvaruju sebe i svijet. Naše participativne metode i reflektivne analize dokumentiraju kompleksne, zamršene, uobličene, ali i nasumične aspekte ljudskog razmišljanja i djelovanja. U antropologiji takve aktivnosti nude ne samo kritičke opise sadašnjosti (na njihovim povijesnim putanjama) već i moguće nagovještaje budućnosti nekog društva. Drugim riječima, antropološka analiza ne samo da opisuje nego i predviđa. Ovaj rad razmatra ideje predviđanja, procjenjivanja i mogućnosti u antropologiji. Propituje koje su metodološke i teorijske pretpostavke ugrađene u antropološke načine predviđanja, odnosno opisa i posljedične analize naših terena. Istražuje kakve učinke imaju prakse anticipacije, kako na ljude i fenomene koje proučavamo tako i na disciplinu. U središtu rada su prijedlozi različitih načina pristupanja vizijama koje predviđaju budućnost. Reflektirajući o svojim etnografskim i analitičkim putovanjima po Srbiji, nastojim pojasniti zašto sam trenutačno posvećena pitanjima predvidljivosti i mogućnosti i na terenu i u disciplini. Želja mi je potaknuti raspravu o vrijednosti pažnje usmjerene na ono što predvidljivošću ne možemo obuhvatiti.