Zrcalo duho v no od početka i svrhe života čovječanskoga (1614) Mavra Orbina, prijevod djela Specchio spirituale del principio et fine della vita humana milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je knjiga glasovitoga dubrovačkoga benediktinca koja je tiskana na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu, tri godine nakon Orbinove smrti Sladojević je zamolio isusovca Kašića da se pobrine za tiskanje prvoga izdanja u Rimu, a Kašić je napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi. Orbin je, to je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo Zrcalo duhovno ima tri žanrovska lika: 1. dijalog; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Na filozofski sloj u Zrcalu duhovnom čitatelja upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, napokon niz komentatora Sentencija Petra Lombardskoga. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda. Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je raspravljeno pitanje: „Što je žena?“, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: „Što je muškarac?“ ili „Što je čovjek?“, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, premda posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost odživota«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela Aristotelove Fizike : privatio , u Ellijevu izvorniku privatione ; 3. » razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« uAristotelovu smislu, prema poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi Nikomahove etike . U središtu rasprave trećega razgovora je poimanje života ( vita brevis ). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom raspravlja o bolu i strahu uz temu čovjekove smrtnosti. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji: per mezzo de fantasmi . Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, uz koju Orbin kuje nazivak 'nebitje'. Deveti razgovor razgovor je o Bogu i čovjeku, slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti, stoga se oslanja i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak 'slobodna vlast' za Ellijevo libero arbitrio . U desetom razgovoru rasprava o svršetku svijeta oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje i 'hođenje od nebesa' kao naravni uzrok gibanjima planetā. Jedanaestim razgovorom, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, dominiraju teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti raju, propituje tri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofijom o čovjeku uvode obilježja čovjekove duše, tijela i djelovanja. Orbinovo Zrcalo duhovno odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu Specchio spirituale Angela Ellija, ali i Orbinovoj spremnosti da oblikuje hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Iako prijevod, Orbinovo Zrcalo duhovno prva je zbirka teoloških svaštica ( quaestiones quodlibetales ) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, čije je prvo izdanje tiskano četrnaest godina prije Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla kraljestva nebeskoga (1628) Franje Glavinića. Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o prvim i posljednjim stvarima čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja Sentencija Petra Lombardskoga, da se susretne sa slikama svijeta mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i arapskoga ptolemejevca Ahmada Al-Farghānija iz 9. stoljeća, da usvoji mnoge nove hrvatske nazivke iz niza filozofskih i teoloških disciplina, da u naporu tumačenja biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo Zrcalo duhovno , hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i trajanje Orbinova Zrcala duhovnog toliko su važniji, koliko se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja Zrcala duhovnoga od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u niz od 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim. Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (Spiritual mirror of the beginning and end of human life, 1614), Mavro Orbin’s translation of the work Specchio spirituale del principio et fine della vita humana by Angelo Elli, a Franciscan of Milan, is the only book that this famous Dubrovnik Benedictine wrote in Croatian. It owed its publication to the efforts of the commissioner and patron Rade Sladojević, translator Mavro Orbin, and editor Bartol Kašić: Orbin signed his dedication to Sladojević on 20 April 1606 during his abbacy at St. Michael Monastery in Pakljena on the island Šipan; on 20 August 1613, almost three years after Orbin’s death, Sladojević prompted the Jesuit Kašić to make arrangements for the publishing of Orbin’s translation in Rome, whereupon in November that year Kašić wrote a censure and edited the text of Orbin’s manuscript for print according to his own instruction for Croatian writing system “Nauk za dobro pisati Slovinski i lasno pročtiti ovo libarce” (“Instruction for the correct writing of Croatian and easy reading of this booklet”); lastly, the Jesuit of Pag appended to the edition his own poem entitled Čtivnikom (To the readers), which thus became his first poem to be printed, bearing the date 25 March 1614. According to the evidence presented here, Orbin based his translation on the edition of Elli’s work from 1601, which is essentially augmented and revised in relation to the 1600 edition. Orbin’s Zrcalo duhovno features three genre characteristics: 1. a series of dialogues; 2. a collection of quodlibetal questions; 3. an ascetic handbook on “the last things” (de novissimis). Due to the third genre feature Elli and his Croatian translator often refer to the second and fourth book of Sentences by Peter Lombard. To the philosophical layer in Zrcalo duhovno the reader’s attention is first drawn by the index of “valuable authors” at the beginning of the edition. Listed here are two philosophers, Aristotle and Seneca, physician Avicenna, along with the leading figures of the high scholastics, all equally prominent as both theologians and philosophers, and a succession of Franciscan commentators of Peter Lombard’s Sentences from Alexander of Hales to John Duns Scotus. Yet the presence of philosophical topics may only be fully revealed by a comparative study of Elli’s original text and Orbin’s translation. The first dialogue, which discusses the questions on the creation of the world, provides basic philosophical insights on God, world and man. This dialogue is also noted for the fact that it dwells on the question: “What is a woman?” without previously discussing the question: “What is a man?” or “What is a human being?”, whereby Orbin adopts the tradition of misogyny in Christianity imbued with Aristotelianism. The second dialogue, focused on the original sin of Adam and Eve, exposes four ‘definitions’ of death: 1. “one nothing;” 2. “privation of life,” whereby he evidently leans on one of the three principles of a physical body in Aristotle’s Physics: privatio, in Elli’s original privatione; 3. “separation of the soul from the body;” 4. “the last of all the terrible things” in Aristotle