Već sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća razvijeni su prvi koncepti suvremenoga pojma medijske pismenosti. Nakon toga uslijedilo je nekoliko inicijativa da bi se bolje prepoznala važnost učenja i nužnost razvoja medijske pismenosti. Devedesetih godina dolazi do institucionalizacije medijske pismenosti i do definiranja osnovnih smjernica i elemenata potrebnih za razvoj i implementaciju medijske pismenosti u društvu. Otada pa sve do danas koncept medijske pismenosti ubrzano se mijenjao. Dinamičan i ubrzan razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija, pojava novih medija i medijskih navika konzumenata doveli su do promjene samoga koncepta i razumijevanja medijske pismenosti. Dotad se medijska pismenost prepoznavala kao instrument za zaštitu konzumenata od negativnih medijskih poruka i sadržaja (najčešće djece i mladih), a potom i kao instrument za zaštitu konzumenata od tehnologije te kao preduvjet za bolju građansku participaciju. Danas tumačenje pojma medijske pismenosti promatramo i u zavisnosti od društva i konteksta u kojem se medijska pismenost koristi i na način kako se razvija. Prema tome, koncept i primjena u ovisnosti su o geografskom i tehnološkom pristupu medijima, a samim time i o evaluaciji i načinu na koji komuniciramo preko različitih medija. Stoga bi današnji koncept medijske pismenosti predstavljao oružje ili oruđe za borbu protiv negativnih medijskih sadržaja, manipulacije, lažnih vijesti, obmana, propagande, dezinformacija, a u svrhu kritičkoga i kreativnog izražavanja i bolje građanske participacije.