Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko-kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko-religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve.