Prostor na kojem se nalaze države nastale raspadom bivše Jugoslavije postao je krajem 20. stoljeća područjem sukoba velikih sila, posebice između SAD-a i Rusije. No, strategije kojima su dvije velike sile nastojale osigurati svoj utjecaj u regiji znatno se razlikuju. Dok su SAD svoj položaj osigurale zahvaljujući važnoj ulozi u okončanju rata u BiH i na Kosovu, te ga učvrstile koristeći euroatlantske integracije što je rezultiralo uključivanjem novonastalih država (Slovenija, Hrvatska, Albanija) u NATO, Rusija je dolaskom Putina na vlast kao svoju polugu utjecaja u regiji počela koristiti projekte u energetici, zauzevši s njima čvrsto uporište u Srbiji, Crnoj Gori te BiH. Eskalacija rusko-američkih tenzija u regiji kulminirala je u Crnoj Gori, čiji je bijeg iz sfere ruskog utjecaja, popraćen nizom špijunskih afera zajamčio veliku diplomatsku pobjedu interesima SAD-a. Nakon ovoga međunarodnog incidenta Rusija je regiju počela doživljavati kao poligon za ostvarivanje svojeg remetilačkog utjecaja, kojim minira „zapadne“ inicijative za stabilizacijom prostora, (BiH, Kosovo i Makedonija) s ciljem osnaživanja ruskog geopolitičkog utjecaja u Europi, poljuljanog ukrajinskom krizom i aneksijom Krima.