Vlačićevo značenje za mnoga područja ljudskog uma i njegove povijesti nedvojbeno je. No, on se može promatrati prije svega kao vjernik koji uz pomoć filozofije, teologije i hermeneutičkog postupka izlaže svoju vjeru kao ono što je bitno za njegovu egzistencijalnu praksu. Pritom u središtu pozornosti na osobit način stoji poznavanje i razumijevanje Svetog pisma kao mjesta, kako je on duboko uvjeren, susreta Boga i čovjeka u ljudskoj i u božanskoj riječi. A to ga neizbježno vodi prema propitivanju mogućnosti mišljenja koje je svoj izraz uvijek nanovo nalazilo i nalazi u filozofiji kao premjeravanju čovjekovih sposobnosti da spozna ono što mu se čini vrijednim spoznaje; prema teologiji koja nadilazi te mogućnosti i sposobnosti, ali ih on nastoji ugraditi u to nadilaženja; kao i prema pitanju postupka kojim se na najbolji mogući način sve to može razumjeti i artikulirati, prema pitanju hermeneutike kao takve. No za njega sve to nema svrhu u samome sebi, nego je samo pretpostavka da se istinski živi i istinski promisli primjerena egzistencijalna praksa koja bi trebala i mogla biti u skladu s onim što čovjek vjeruje i što misli. I koliko god bio dijete svoga vremena, a to znači onog reformacijskog, u kojem se bez ostatka angažirao, on je otvarao i perspektive za drukčije i bolje razumijevanje onoga što jest, koje ima odjeka i u suvremenom nastojanju oko iznalaženja odgovora na pitanja o činjenicama, zagonetkama i tajnama stvarnosti.