Hrvatska je, poput drugih zemalja EU, siromašna fosilnim gorivima no istovremeno posjeduje značajan potencijal u obnovljivim izvorima energije, koji nije dovoljno iskorišten. Trenutačan ukupni uvoz energije iznosi oko 50% ukupnih energetskih potreba te se bilježi porast udjela obnovljivih izvora energije. U elektroenergetskom sektoru dolazi do porasta udjela primarno zbog ulaganja u vjetroelektrane u zadnjem desetljeću, međutim, najveći udio odnosi se na proizvodnju iz velikih hidroelektrana iz druge polovice 20. stoljeća. S obzirom na to da je hrvatska obalna regija smještena na Mediteranu, očit je velik potencijal obnovljive solarne energije. Trenutačan udio solarne energije predstavlja samo 1% u trenutnoj proizvodnji električne energije i jedan je od najnižih u EU-u. Inicijative građanske energije čine se važnim čimbenikom u intenziviranju ukupnog procesa solarizacije, pridonoseći tako ubrzanju procesa energetske tranzicije. Međutim, Hrvatska, poput nekih drugih zemalja EU-a, suočena je s velikim društvenim i zakonodavnim preprekama u postizanju navedenoga. U ovome članku bit će prikazana višedimenzionalnost tih prepreka kroz istraživanje energetskih nejednakosti u društvu (tj. pitanja energetskog siromaštva), regionalnih razlika u sudjelovanju građana u procesima solarizacije, socio-tehničkih prepreka te ispitivanja potencijala za angažman građana u energetskoj tranziciji. Podaci korišteni u analizama prikupljeni su u sklopu ESF projekta „METAR do bolje klime“.