U članku se opisuje teorijska jezgra i osnovni modeli sestrinstva. Iz opće teorije sestrinstva, stare nekoliko desetljeća, grade se konceptualni okviri i razvijaju najpoznatiji modeli sestrinstva: Model životnih procesa (Life processes model), Model samoskrbi (Self-care model), Prilagodbeni model (Adaption model) te Model sustava ponašanja (Behavioral System model). Uz konceptualne modele na kojima se temelji sestrinska praksa, važno je poznavati i psihologiju pacijenata i psihosocijalne potrebe pojedinaca. Naime, ti pojedinci imaju pravo na zdravlje, ali im je ono ugroženo bolestima. Stoga su znanja i vještine stečene sestrinskom edukacijom iznimno bitne da bi medicinske sestre mogle uspješno obavljati sestrinsku praksu i ispuniti očekivanja koja pred njih postavlja društvena zajednica, ali i vlastita profesionalna etika. U tom je kontekstu važno poštovati načela sestrinske prakse, koja se detaljnije opisuju. Najvažnija karakteristika kvalitete zdravstvene njege je odnos između osobe koja tu skrb pruža i osobe koja tu skrb prima, odnosno između medicinske sestre/tehničara i pacijenta.