Djelo Franje Kuhača do danas je ostalo polazištem za razumijevanje povijesnih procesa u hrvatskoj tradicijskoj glazbi od potkraj 19. stoljeća do danas, jednako kao i za razumijevanje promjena u predmetu etnomuzikoloških istraživanja. U 1920-ima i 1930-ima utjecaj je Kuhačeva djela sužen. Javnu su sferu naime obilježila nastojanja Seljačke sloge da autohtonu seljačku narodnu kulturu postavi na mjesto nacionalne kulture, dok se u znanstvenoj sferi počeo razvijati kulturnohistorijski pristup. Spoj autohtone kulture i kulturnohistorijskih tumačenja proteže se sve do danas, a time i utjecaj preuzetoga dijela Kuhačevih uvida i zamisli. Težnja je ovoga priloga da takvoj okosnici povijesne mijene hrvatske tradicijske glazbe i njezina istraživanja pridoda nazore i podatke o glazbi u hrvatskom građanskom tisku u formativnom razdoblju oblikovanja diskurza i prakse Seljačke sloge 1920-ih i 1930-ih. Odabrani časopisi — Svijet i Kulisa — pratili su i zagovarali svojevrsni glazbeni kozmopolitizam, za razliku od Seljačke sloge koja je promicala glazbeni nacionalizam. Time su implicitno dovodili u pitanje i samu opreku narodnog i popularnog, hrvatskog i stranog. Pritom kao da su slijedili drugi pol Kuhačevih istraživačkih pristupa, onaj koji su tadaπnji istraživači tradicijske glazbe zanemarili, a odnosi se na živ etnografski opis glazbenika i konteksta izvođenja. U cjelini, pokazuje se kako je Kuhačeva baština mogla biti osloncem i/ili nadahnućem i kozmopolitima i nacionalistima. Drugim riječima,