Istraživanje antimikrobnih učinaka biljnih ekstrakata i spojeva u proteklih nekoliko desetljeća zaokuplja interes brojnih znanstvenika zbog sve veće otpornosti bakterija na antibiotike. Najčešći i najviše proučavani sekundarni biljni metabolite su polifenoli – brojna i raznolika skupina fitokemikalija s dokazanim antibakterijskim djelovanjem. Međutim, istraživači koji proučavaju antimikrobni učinak prirodnih spojeva biljnoga podrijetla susreću se s brojnim preprekama, koje je potrebno prepoznati i izbjeći. Na rezultate ispitivanja antimikrobne osjetljivosti mogu utjecati brojni čimbenici, a izbor odgovarajuće metode ispitivanja od presudnog je značaja. Nepostojanje postupnika/smjernica za testiranje antimikrobnog učinka bioaktivnih prirodnih spojeva uvelike utječe na ujednačenost, analizu i usporedbu brojnih objavljenih rezultata. U načelu, samo primjena standardiziranih metoda osigurava dobivanje pouzdanih rezultata. Cilj je ovoga preglednog rada sustavno i kritički prikazati različite metode koje se koriste za ispitivanje antimikrobnog učinka polifenola te istaknuti potrebu za njihovom standardizacijom.