Proaktivno djelovanje policije kao jedan od temeljnih mehanizama odgovora na moderne oblike sigurnosnih ugroza predstavlja odmak od tradicionalnog reaktivnog modela djelovanja policije utemeljenog na širokom shvaćanju policije kao isključivo represivnog tijela. Izgradnja proaktivnih modela djelovanja policije uključuje primjenu znanstvenih i stručnih metodologija planiranja i programiranja rada kao i primjenu teorijskih i praktičnih dostignuća znanstvenih disciplina kriminalistike, kriminologije, sociologije, psihologije te brojnih drugih znanosti ali i praktičnih naučenih lekcija značajnih za organizaciju djelovanja policije. Razvoj novih oblika sigurnosnih ugroza, osobito onih koji prate društveni, tehnološki, informacijski i komunikacijski razvitak modernog doba, pomiče fokus djelovanja policije s tradicionalnih reaktivnih modela ka modernim proaktivnim modelima. Terorizam zasigurno predstavlja jednu od sigurnosnih ugroza najviše razine koja potražuje primjenu proaktivnih mehanizama djelovanja policije. Proaktivno djelovanje policije, za razliku od reaktivnog, zahtijeva pomno planiranje aktivnosti koje podrazumijeva uključivanje brojnih društvenih čimbenika. Planiranje aktivnosti u proaktivnom dijelu spektra policijskog djelovanja, osobito zbog horizontalnog pristupa brojnih čimbenika, traži uspostavljanje jasnih odrednica kroz strateške i operativne dokumente kako bi se jamčila njihova provedivost.