U radu se daje prikaz komunikacijskoga modela govornih vježbi kao jednoj od mogućnosti komunikacijskoga osposobljavanja učenika tijekom institucionalnoga učenja hrvatskoga jezika. Komunikacijski model govornih vježbi polazi od suvremenih teorija učenja jezika koje navode da ovladavanje gramatičkim znanjem nekoga jezika ne jamči i uspješnu komunikaciju na tom jeziku. Učenje jezika premješta se s lingvističkoga na funkcionalno-komunikacijsko osposobljavanje koje u sebe uključuje tri podsposobnosti: jezičnu (lingvističku), društvenojezičnu (sociolingvističku) i uporabnu (pragmatičku) sposobnost. U radu se polemizira i mogućnost uvođenja novoga predmeta u hrvatski osnovnoškolski sustav (kultura govorenja, govorna kultura, govorno izražavanje, govorna komunikacija, oratorstvo, govorništvo, umijeće komuniciranja) čiji bi temeljni cilj bio osposobljavanje učenika za uspješnu komunikaciju u raznolikim priopćajnim situacijama kao i za polifunkcionalnu uporabu hrvatskoga jezika.