Raznolikost didaktičkih i metodičkih oblika nastave, koji mogu potaknuti i osloboditi potencijale učenja, prepoznaju se kao metodički pluralistički utjecaji. Metodička pluralnost s obzirom na vrste i stilove učenja određena je različitim metodama koje potiču kvalitetu učenja i nastavu čine aktivnom, zanimljivom, kvalitetnom i cjelovitom. U ovom se poglavlju izlažu rezultati istraživanja kojemu je cilj bio ispitati kojima se nastavnim strategijama, metodama i postupcima (od ponuđenih 48, mapiranih u 6 kategorija), ispitani učitelji i nastavnici (N=150) najviše, a kojima najmanje koriste, odnosno rasvijetliti višeizvornost i pluralnost nastave unutar osnovne i srednje škole. U statističkoj obradi rezultata uporabljene su standardne metode deskriptivne statistike, a za testiranje statističke značajnosti razlika među uzorcima učitelja razredne i predmetne nastave te nastavnika srednje škole primijenjen je Kruskal-Wallisov test, neparametrijski ekvivalent analizi varijance za nezavisne uzorke. Rezultati su pokazali da problemsko i programirano poučavanje, tematsko i integrativno učenje, projektna, računalna i izvanučionička nastava zauzimaju najniže rangove primjene. Motiviranost, kreativnost i odgojni utjecaji u srednjoj školi, ali i višim razredima osnovne škole značajno opadaju, a glazbeni izričaji gotovo su zanemareni. Višeizvornost i pluralnost nastave, prema procjenama učitelja i nastavnika, samo je ponekad zastupljena. Ispitivanje i razvoj metoda učenja i poučavanja pokazuje se kao važna odrednica suvremene škole koja teži nastavu usmjeriti prema učeniku i njegovim potrebama. Teorijski i praktični nalazi ovog istraživanja upućuju na potrebu višeizvornosti i pluralnosti suvremene nastave na svim razinama, veću mogućnost izbora i odlučivanja, iznošenja vlastitoga iskustva, samostalnoga razmišljanja i djelovanja uporabom optimalnih strategija odgoja i obrazovanja, kreativnoga rješavanja problema, što ne prestaje nakon nastavnoga sata ili školskoga dana, već predstavlja cjeloživotni proces.