Ovaj rad analiza je leksičkih i morfoloških sličnosti, te, u naznakama, fonetsko-fonoloških osobitosti riječi koje se javljaju u Belostenčevom rječniku, a koristio ih je kasnije Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Utvrđena je sličnost rječnika koji Krleža pripisuje svojoj baki Tereziji Goričančevoj s leksemima navedenim u Gazofilaciju, te su navedeni i ostali izvori koji su uz Belostenčev rječnik (nastao do 1675., objavljen 1740.) pridonijeli oblikovanju „hibridnog govora“ koji čitatelj upoznaje čitajući Balade. Kako treba najprije odgonetnuti grafiju starih jezikoslovaca, utvrđen je sustav kojim se Belostenec služio u Gazofilaciju, pri čemu valja napomenuti kako su neka njegova rješenja, poput bilježenja dugog i kratkog jata, refleksi jata (ė, é, è, e, ë), te glasova koji se različito ostvaruju u pojedinim hrvatskim krajevima, poluglasovi (e, a, ë, ä, ė), zapravo napredna. Kao i u slučaju rješenja koje je stoljeće i pol kasnije ponudio Vjekoslav Babukić, ono nije bilo prepoznato u punoj promišljenosti ideje koju nudi. Jezgra rada je komparacija leksema koji se javljaju u Gazofilaciju, kao i u Baladama, te u nekim slučajevima njihovih morfoloških i fonetsko-fonoloških osobitosti. Navedenom analizom utvrđena je sličnost koja izvan granica sumnje pokazuje u kojoj mjeri negdašnja znanja mogu obogatiti književna djela nastala stoljećima kasnije. Zablistala je u svojoj punini arhaična kajkavština koja progovara jezikom seljaka, kmetova, ugnjetavanih ljudi koji breme tuđinske vlasti i pohlepe domaćih moćnika najjače osjete na svojim plećima i progovaraju jezikom koji sumira svu patnju proživljenog poniženja, očaja, siromaštva i koji će kulminirati u lucidnim zaključcima često prepunim sarkazma i cinizma koji ruši svaku nadu.