Autori u članku istražuju stajališta Europskog suda za ljudska prava o policijskoj ovlasti provjere istovjetnosti osoba te o njenom utjecaju na pravo na privatnost građana i na slobodu kretanja. Radnja provjere istovjetnosti osoba rijetko se obrađuje u hrvatskoj znanosti i praksi, iako se tijekom njenog provođenja ostvaruju doticaji s pojedinim temeljnim pravima, a njeno poduzimanje, osim toga, utječe na općenitu legitimnost policije u društvu. Povod za istraživanje jesu preventivne strategije policije koje preporučuju učestalo provođenje ove radnje. Stajališta konvencijskog prava pokazuju da se policijska ovlast provjere istovjetnosti ne smatra zahvatom u pravo na privatnost iz čl. 8. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Konvencijska praksa smatra da sadržaj osobnih isprava ne predstavlja osjetljive podatke iz područja privatnosti te da radnja provjere nije intruzivna djelatnost. Povrede su moguće kod prekoračenja ograničavanja prava kretanja ili slobode iz čl. 5. EKLJP-a, odnosno neodgovarajućih zakonskih osnova za radnje koje slijede nakon provjere. Zakonske osnove za provjere istovjetnosti mogu obuhvaćati područje sigurnosti, istraživanja kaznenih djela ili pojedinih upravnih pitanja. Većina europskih država ima propisanu obvezu posjedovanja osobnih isprava i davanja na uvid policiji. Autori u radu promatraju i mogućnost doprinosa kriminalističkom istraživanju kroz udio pronađenih dokaza.