Ovaj rad uspoređuje vanjsku politiku Republike Hrvatske prema Latinskoj Americi i Bliskom istoku, s ciljem pronalaženja sličnosti i razlika. Tijekom 1990-tih godina Hrvatska je prvenstveno bila zainteresirana za diplomatsko priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa. Tijekom razdoblja od 2001. do 2012. Latinska Amerika i Bliski istok nisu mogli doprinijeti postizanju glavnih političkih ciljeva – članstva u NATO-u i u Europskoj uniji – te stoga nisu bili zanimljivi kreatorima vanjskih politika. Zastupamo mišljenje da Hrvatska nije uspostavila definiranu vanjsku politiku prema prethodno spomenutim regijama i da je politička važnost pojedine latinskoameričke i bliskoistočne države bila određena njenom gospodarskom važnošću (hrvatski izvoz) te u slučaju Latinske Amerike veličinom dijaspore. Prva cjelina sažeto izlaže prvo desetljeće hrvatske vanjske politike (1991.-2001.), dok se druga usredotočuje na empirijsku analizu odrednica hrvatske vanjske politike prema zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka tijekom razdoblja između 2001. i 2012. godine. Bilateralni odnosi između Hrvatske i zemalja Latinske Amerike su dobri, ali nisu razvijeni. Razlog tome je geografska udaljenost Latinske Amerike i percepcija niskog značaja većine zemalja, a to se neće promijeniti. S druge strane, nema korelacije između gospodarske i diplomatske važnosti bliskoistočnih zemalja za Hrvatsku. Stoga, hrvatska vanjska politika prema tim zemljama nije bila vođena gospodarskim pobudama.