U radu se govori o sv. Stjepanu prvomučeniku, koji je bio prvi među sedam đakona, a koje su apostoli odabrali nakon Uzašašća Isusa Krista. Pomagao je sirotinji i bio gorljivi propovjednik vjere u Isusa Krista. To je smetalo Židovima pa su ga oklevetali da je govorio protiv Mojsija. Izveli su ga pred velikoga poganskoga svećenika i održao žestoku filipiku. Razjarena svjetina kamenovala ga je, a na smrt ranjen sv. Stjepan je kleknuo i molio za svoje ubojice: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Štovanje sv. Stjepana prvomučenika seže od 380. godine. Svećenik Lucijan u viđenju je doznao gdje se nalazi Stjepanovo ukopano tijelo te je svečeve relikvije 415. godine donio u Jeruzalem. Odatle su relikvije prenesene u Carigrad, a 560. godine u Rim, uz tijelo sv. Lovre. Prema legendi sv. Lovro se okrenuo na bok i pružio ruku sv. Stjepanu. Po gregorijanskom kalendaru, Crkva svetkuje blagdan sv. Stjepana prvomučenika 26. prosinca, a po julijanskom kalendaru 9. siječnja. Katolička Crkva svetkuje spomendan Našašća tijela sv. Stjepana 3. kolovoza. U hrvatskoj kulturnoj baštini štovanje sv. Stjepana prvomučenika seže u 6. stoljeću. O tome svjedoče ranokršćanske crkve od Istre do Cavtata posvećene tome svecu. Blagdan kao i spomendan karakteriziraju vjerski i brojni narodni običaji. Mnoge obitelji, za svoju brgulju (krsnu slavu), uzeli su blagdan ili spomendan sv. Stjepana. Na blagdan kao i na spomendan sv. Stjepana hodočasti se svečevim svetištima. Neki hodočasnici na blagdan idu na hodočašće jašući na konju, a neki u konjskim kočijama. Poslije procesije i svete mise organiziraju se velika narodna veselja. Održavaju se čestitarski ophodi. Mladići i djevojke do pred večer igraju kola tako iskazujući simpatije. Domaćini izvode konje jašući ih i utrkujući se. Uz spomendan Našašća vezuje se paljenje krjesova.