Arhetipskoga su postanja običaji i obredi prvoga gosta u adventsko i božićno vrijeme. U rano jutro na blagdane Sv. Barbare, Sv. Lucije te na badnje jutro, Božićno jutro, ponegdje na Štefanje i na Novu godinu prvi gosti dolaze u domove svojih rođaka, prijatelja, kumova, susjeda. Drevnoga je postanja vjerovanje da prvi gost donosi sreću vršeći određene obrede kojima iskazuje želje da domaćinu nastupajuća godina bude sretna i plodonosna. Stoga se prvi gost naziva srećonosnim gostom. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi ti gosti nazivaju se: polaženik, polaznik, položajnik, poležaj. Običaj polaznika prisutan je kod slavenskih naroda kod kojih postoji tridesetak naziva za srećonosnoga (prvoga) gosta. Uz srećonosnoga gosta vrše se određene divinacije. Tako se u Hrvata vjerovalo da je poželjno da na blagdan Sv. Barbare prvi gost bude žena jer je to značilo da će domaćinstvo imati više kokoša a ako bi prvi gost bio muškarac vjerovalo se da će biti više pijetlova. Na blagdan Sv. Lucije bački Hrvati su željeli da im prvi gost bude muškarac. Na badnje jutro, primjerice u Otoku kod Vinkovaca, prvi gost je zet. U požeškom i mnogim drugim krajevima u Hrvatskoj djeca su bila prvi gosti a svakako je bilo poželjno da muškarac bude prvi gost. Međutim, u Kiseljaku u Bosni i Hercegovini poželjno je bilo da prvi gost bude ženska osoba. Iznimno je važno da na Božićno jutro prvi gost bude dječak ili mladić zdrav, rumen i snažan. Isto je bilo poželjno i na Novu godinu. U mnogim mjestima običaji i obredi srećonosnoga gosta iščezli su ili su se modificirali a u nekim mjestima su revitalizirani. Običaj srećonosnoga gosta raširen je i kod drugih europskih naroda. U radu se navode primjeri iz Slovenije, Srbije, Poljske, Velike Britanije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Welsa.