Glavne teme ovog članka su dva fenomena koja igraju važnu ulogu u (modernom) visokom obrazovanju: odgovornost i povjerenje. Autor tvrdi da ne bismo smjeli provoditi bilo koji oblik odgovornosti nego samo inteligentnu odgovornost. Cilj je rada doprinijeti znanju o inteligentnoj odgovornosti. U tom okviru autor nastoji rasvijetliti ključnu važnost povjerenja za kultiviranje inteligentne odgovornosti, »dijalektiku« između povjerenja i odgovornosti, te važnost ispravnog razumijevanja sveučilišta. On tvrdi da je povjerenje u nastavnike i vjera u obrazovne institucije nužan uvjet njihova ispravnog funkcioniranja. Ova vjera zahtijeva da obrazovne institucije shvaćamo kao paradigme. Autor zaključuje da je primjena ne-inteligentne odgovornosti u obrazovanju važan čimbenik razvoja ekonomističkog modela obrazovanja koji je nekompatibilan s personalističkom vizijom obrazovanja i društva u cjelini. Stoga bismo trebali odbaciti njegovu primjenu.