Kao najekstremniji podžanr heavy metal-glazbe, black metal snažno karakteriziraju motivi uništenja, smrti i tame. Česte antikršćanske poruke i komercijalno usmjereni cilj šokiranja publike pridonijeli su općoj percepciji black metala kao izraza nihilizma, sotonizma ili transgresije. Međutim, takva stigmatizacija ne obuhvaća cjelovitost pojmova koji su glazbeno utjelovljeni s njezinim distorziranim zvukovima i vrištećim vokalom. Cilj je ovoga rada prevladati tu predodžbu da bi se prikazao dvostruki karakter izvornih motiva žanra, kako se to izražava putem arhetipskih i mitoloških referenci i koja se alternativa nihilizmu u stvari nudi. Takvo tumačenje dopušta da se uništenje pretvori u preduvjet ponovne izgradnje, smrt u preteču ponovnoga rođenja, a tama u poziv na hrabrost suočavanja sa svojim strahovima.