Povezivanje ideje pravednosti s ljudskim dostojanstvom kroz "politike sposobnosti" recentan je teorijski projekt koji uvode Amartya Sen i Martha Nussbaum, inspirirani nedostacima Rawlsova razumijevanja pravednosti. Naglašava se da Rawlsovo stajalište o preraspodjeli resursa ili primarnih dobara ne uzima u obzir sposobnosti pojedinaca da koriste ta dobra pa upravo stoga pojam sposobnosti postaje ključnom idejom koja predstavlja način života koji netko ima razloga cijeniti. Autor razmatra razvoj pristupa sposobnostima i kritiku Rawlsovih temeljnih pretpostavki o pravednosti u radovima Sena i Nussbaum. Iako pristup sposobnostima pokušava ispraviti nepravde vezane za ljudsko dostojanstvo koje Rawls nije uspio riješiti, postoje ozbiljna ograničenja tog pristupa. Naposljetku je pokazano da se sposobnosti vrednuju prema njihovu doprinosu sustavu proizvodnje – ako netko ima više sposobnosti, to povećava njegov društveno-ekonomski položaj unutar zadane strukture – ali ne propituju se postojeći odnosi moći i struktura koja održava nejednakosti. Stoga je autor suglasan s kritikom pristupa sposobnostima Vincenta Navarra, ali i proširenju kritike na Rawlsovu teoriju pravednosti, zato što ne dovodi u pitanje temeljne odnose moći koji su inherentni institucijama i njihovoj reprodukciji društvenih nepravdi.