Personalizacija liječenja boli u Jedinicama intenzivne medicine svoje izvorište nalazi u interindividualnoj varijabilnosti i heterogenosti kritično oboljelih. Personalizirani pristup boli temelji se na predviđanju i kontinuiranoj procjeni boli. Kod kritično oboljelih obuhvaća poznavanje osnovnog uzroka boli vezanog uz glavnu dijagnozu, uzroke proceduralne boli kao i prethodna kronična bolna stanja oboljelog kako bi se primijenio specifični terapijski pristup. Dostupne preporuke za liječenje naglašavaju primjenu adaptivne ili dinamičke analgezije, sa titracijom analgetika u odnosu na promjenu kliničke situacije pacijenata. One ukazuju na neophodnost procjene boli alatima za procjenu jačine boli i evaluaciju terapije, tako i potrebu procjene u regularnim vremenskim intervalima.Unatoč smjernicama za liječenje klinička praksa pokazuje značajna odstupanja od preporuka temeljenih na dokazima. Razlozi su primarno prisutni u neprepoznavanju boli, nedostatnom poznavanju analgetika (tip i doza), neregularnoj procjeni i neadekvatnosti primijenjenih alata za procjenu boli. U smislu personalizacije nameće se potreba razvoja objektivnih metoda procjene boli, alata osjetljivih i specifičnih za bol koji se ne oslanjaju na sposobnost komunikacije od strane bolesnika, neovisni su od procjenitelja, karakteristika bolesti, te farmakoloških intervencija kod kritično oboljelih.