U ovom radu autor se bavi analizom protuturskih govora kao proizvoda djelovanja hrvatskih humanista u razdoblju između Krbavske i Mohačke bitke, s papinstvom kao njihovim recipijentom. Cilj takve analize istraživanje je procesa i postupka kreiranja slike o Turcima kao opasnosti, ne samo za neposredno ugrožene hrvatske krajeve, već i za čitav kršćanski svijet. Četrnaest odabranih tekstova, koji su u promatranom razdoblju upućeni rimskom biskupu u obliku izravnih govora, poslanica, protuturskih molitvi ili epigrama, obrađuje se pomoću metode unutartekstne aksiologije. Nakon što je analiziranjem tekstova proširio postojeća semantička polja Turaka kao životinja i paklenih sila, koljača i silovatelja te pustošitelja i porobljivača, autor naposljetku pruža i osvrt na očekivanja hrvatskih autora od papinstva, odnosno njihove naputke za konkretno djelovanje rimskih biskupa protiv prividno nepobjedivog neprijatelja. U tu svrhu analizira se način na koji su spomenuti autori, naglašavajući tursku opasnost za samo središte kršćanstva, u svojim govorima pomoću nabrojanih polja nastojali konstruirati jedno semantičko nadpolje, u radu imenovano globalnom opasnošću.