Polazeći od definicije stigmi kao rana koje se, povremeno ili trajno, manifestiraju u stanovitim slučajevima ekstaze slijedom imitacije odabranog modela trpnje (Isus, Muhamed i dr.), ovaj rad analizira fenomenologiju stigmatizacije na nekoliko najpoznatijih povijesnih ili aktualnih primjera: Franjo Asiški, kao prvi stigmatik uopće; Katarina Sijenska, jedina osim Franje Asiškog čijim je stigmama Crkva priznala nadnaravnost; Rita iz Cascie (XIV. st.); Marie de Mörl (1812.–1868.) iz Tirola; Belgijanka Louise Lateau (1850.–1883.); Izabele Hendricks (1844.–1874.), koja je umrla od iskrvarenja; Gemma Galgani (1878.–1903.), koja je na sebi otkrivala osim stigmi i tragove bičevanja; Bavarka Therese Neumann (1898.–1962.), o kojoj je vjerojatno najviše pisano; popularni propovjednik otac Pio iz Pietrelcine (1887.– 1968.); Giulio Massa (r. 1970.) iz Montecorvina kod Salerna, nazvan već “ocem Piom XXI. stoljeća”, koji u ekstazi progovara aramejski; i prvi hrvatski stigmatik, Zlatko Sudac (r. 1971.). Na temelju razmatranja starijih i novijih tumačenja fenomena stigmi, predlaže se njihovo preciznije određenje kao stihijskih, izoliranih slučajeva lokalizirane deautonomizacije utjecanja na površinsko krvožilje, posredovanih izmjenom svijesti te se ukazuje na potencijalne goleme probitke koje bi medicina priskrbila iznalaženjem pravilnosti i metoda kojima bi se ovaj postupak izvodio kontrolirano, pri punoj svijesti, bez vanjske pomoći i na bilo kojemu mjestu na tijelu.