Po uzoru na velike periodične učiteljske skupštine u Austriji i Češkoj, okupljalo se tako periodično i hrvatsko učiteljstvo, u čijim su redovima predvodničku ulogu imali Ivan Filipović, Skender Fabković, Mijat Stojanović, Stjepan Buzolić i drugi. Održane su ukupno tri općehrvatske učiteljske skupštine: prva – 1871. u Zagrebu, druga – 1874. u Petrinji, i treća – 1878. u Osijeku. U njima su sudjelovali predstavnici učiteljstva iz svih hrvatskih zemalja. Hrvatske zemlje nisu bile pod jedinstvenom upravom. Te su se zemlje, međusobno razdvojene, na lazile u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije (Hrvatska i Slavonija) i u austrijskom dijelu te Monarhije (Istra i Dalmacija). U takvim je okolnostima sastajanje učiteljstva s cjelokupnog hrvatskog prostora imalo, uz pedagošku i stalešku svrhu, i veoma važnu političku, nacionalno integrativnu i modernizacijsku zadaću. To je sastajanje bilo duhovni i politički vez razdvojenih dijelova hrvatskoga naroda. Kao takve, te su učiteljske skupštine zasmetale austrougarskom režimu, koji je zabranio njihovo daljnje sazivanje i održavanje.