Članak razmatra dva filma Haruna Farockija – Ein Bild (1983.) i Nicht löschbares Feuer (1969.) – te ih dovodi u vezu s teorijskim postavkama Mirzoeffove kontrapovijesti vizualnosti i Rancièreovim argumentima koji se tiču emancipiranog gledatelja. Temeljna je teza da eksperimentalna, semantički nejasna ili nedovršena slika može u epistemološkom smislu biti od vrijednosti gledatelju za političko djelovanje. Rad predlaže nazivlje kapitalna slika i kapilarna slika u svrhe ocrtavanja sličnosti i razlika među različitim oblicima proizvodnje slike. Istraživanje se zaključuje uvidom u emancipacijsku snagu filmske slike u trenucima kada se može vidjeti struktura proizvodnje same slike na ekranu. Objelodanjeni rad koji je sadržan u slici postaje rad gledatelja u demistifikaciji homogenosti njezinih značenjskih kodova.