Cilj je ovoga rada analizirati odnos između nasilničkog ponašanja djece prema vršnjacima u realnom i virtualnom svijetu i nekih aspekata morala i moralnog opravdavanja, da bi se poboljšalo razumijevanje ovog fenomena. Analizom recentnih studija i empirijskih istraživanja, može se zaključiti da počinitelji nasilja prema vršnjacima, uz često isticane deficite u kognitivnom razvoju, mogu imati i deficite u moralnom razvoju. Oni češće imaju pozitivne stavove prema nasilju, smatraju ga prihvatljivim ponašanjem i od njega očekuju pozitivne ishode. S nasilničkim se ponašanjem dovode u vezu i vrijednosti usmjerene prema osobnoj dobrobiti (moć i nezavisnost), dok vrijednosti usmjerene prema dobrobiti drugih (univerzalizam, dobrohotnost, sukladnost, tradicija i sigurnost) mogu imati zaštitnu ulogu. Među obilježjima počinitelja klasičnog i elektroničkog nasilja svakako treba istaknuti nisku razinu empatije i krivnje. U opravdanju svojih postupaka prema vršnjacima djeca koriste različite kognitivne strategije, a koje igraju značajnu ulogu u razvoju nasilničkog ponašanja. Iako je važno identificirati potencijalne čimbenike rizika, kao što su vrijednosti orijentirane na sebe te procese moralnog odstupanja, s osobitom pozornošću je potrebno poticati i njegovati čimbenike zaštite, kao što su stavovi protiv nasilja, pozitivne vrijednosti i empatija za koje se vjeruje da mogu motivirati moralne činove i biti osnova za moralno ponašanje.