Digitalna povijest umjetnosti (engl. Digital Art History—DAH) obuhvaća goleme skupove podataka i inovativne metodologije utemeljene na računalnim tehnikama i kolaborativnim paradigmama, obećavajući nove perspektive u povijesti umjetnosti. Na primjer, DAH može preusmjeriti fokus struke s tradicionalnih istraživačkih tema na manje istražene aspekte—ukratko, premjestiti središnje preokupacije struke kao što su pitanja pokroviteljstva, što je stvar interesa elite, na šire strukture koje djeluju u društvu, uključujući iskustva marginaliziranih. Taj pomak s centra na periferiju nije ograničen na istraživačka pitanja vezana uz DAH, nego se često odnosi i na druge aspekte, kao što je njezin status unutar digitalne humanistike (engl. Digital Humanities—DH), populacija koju ona pretežno privlači te infrastruktura (ili infrastrukture) koja je podržava. No unatoč tom potencijalu DAH je u mnogim aspektima još na periferiji. U ovom članku problematiziramo navedena pitanja u svjetlu laboratorija za digitalnu povijest umjetnosti koji je uspostavljen u jednoj privatno financiranoj biblioteci koja služi javnosti, kao primjer načina na koji je digitalna povijest umjetnosti prisilila sjevernoameričke akademske krugove da intenzivnije razmišljaju o pitanjima privilegiranosti, pristupa i budućnosti povijesti umjetnosti.