U ovome radu raspravlja se o trima Jungovim tezama koje smatram glavnim ključem za razumijevanjev Jungove psihologije religije: simbolizam religioznih ljudi, sinkretičko-eklektičko shvaćanje religije i teza da je „mistično jedinstvo“ duše i Boga srž svih istinskih religioznosti. Prema Jungovu učenju Jastvo predstavlja cjelinu drugih isječaka psihe („Ego“, „Sjena“ i „Anima“ i/ili „Animus“) te je konačan cilj procesa individuacije. Mistično (Duhovno, Sveto) očituje se i izražava pomoću „kolektivne podsvjesnosti“ te individualnih simbola i arhetipova. Prema Jungovu mišljenju Bog se očituje pomoću različitih jezika – svi ti „jezici“ (ili načini sudjelovanja u Božanskome) jednakovrijedni su. Čovjek nalazi Boga i povezan je s Njim unutar sebe, u dubinama svoje unutrašnjosti – taj se Bog prema Jungovu mišljenju zove „unutarnji Bog“. Štoviše, „iskustvo unutarnjega Boga“ i „iskustvo Jastva“ (Jastvo kao unutarnja cjelina asimilirana s Apsolutnim) – jesu jednaka iskustva. Kršćanska misao može prihvatiti Jungov koncept religioznosti samo djelomično jer su neka Jungova shvaćanja protuslovna kršćanskim doktrinama.