U radu se analizira praksa odvraćanja migranata na Sredozemnom moru u posljednjih desetak godina, i to kroz prizmu, s jedne strane, zaštite sigurnosnih interesa država i, s druge strane, obveze država na zaštitu ljudskih prava. Analiza sadržaja nekih temeljnih ljudskih prava – u prvom redu prava na život, zabranu refoulementa te zabranu kolektivnih protjerivanja stranaca – i njihova primjenjivost u kontekstu operacija odvraćanja na moru ukazuje na to kako je praktički nemoguće provoditi operacije odvraćanja, a da se istodobno postupa u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava. Čini se kako su države Sredozemlja, kao i Europska unija, napravile puni krug – od talijanskog programa odvraćanja iz 2009. godine, preko odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hirsi Jamaa protiv Italije te naknadne prakse zamjene operacija odvraćanja operacijama povlačenja (pullbacks), do ponovnih sustavnih odvraćanja migranata. Potrebno je i dalje tražiti na razini Europske unije zadovoljavajuće i održivo rješenje jer dokle god se to ne postigne, države koje su na prvoj liniji priljeva migranata zasigurno će dati prednost svojim sigurnosnim interesima, nauštrb zaštite ljudskih prava.