Lisabonski ugovor osigurao je nacionalnim parlamentima država članica Europske unije mogućnost neposrednog sudjelovanja u europskom zakonodavnom procesu čime je pokušao nadvladati demokratski deficit Unije. Ranije su nacionalni parlamenti raspolagali samo mogućnošću posrednog sudjelovanja u europskim poslovima, nadzorom nad djelovanjem vlada u institucijama Europske unije. Mogućnost posrednog i neposrednog sudjelovanja suočava nacionalne parlamente s nužnošću izbora prioritetnog od dvaju načina sudjelovanja u procesu donošenja odluka na europskoj razini. Istraživanja pokazuju da se nacionalni parlamenti sa snažnim sustavima nadzora nad djelovanjem vlada u institucijama Unije i nakon Lisabonskog ugovora uglavnom usredotočuju na posredno sudjelovanje. Hrvatski sabor je nacionalni parlament države koja je postala članicom Europske unije nakon stupanja Lisabonskog ugovora na snagu što ga čini primjerenim slučajem za analizu učinaka Lisabonskog ugovora na nacionalni sustav obavljanja europskih poslova. Analiza pravnih pravila obavljanja europskih poslova pokazuje da je u Saboru na djelu mandatni sustav parlamentarnog nadzora zbog čega se Sabor prioritetno usredotočuje na posredno sudjelovanje. Navedeno pokazuje kako, barem u hrvatskom slučaju, Lisabonski ugovor nije osigurao dovoljan poticaj za neposredno sudjelovanje nacionalnih parlamenata u europskom zakonodavnom procesu.