U ovoj studiji postavljena je teza o svjesnom odbijanju modernizma i odabiru antimodernizma u likovnom izrazu nekoliko značajnih hrvatskih umjetnika. Studija predstavlja prilog sagledavanju slikarstva i kiparstva hrvatskog modernizma drugačijem od dosadašnjih pristupa, i novu interpretaciju jedne značajne tendencije. Prihvaćenost pojma antimodernizma u književnosti i njegova sve veća prisutnost u svjetskoj povijesnoumjetničkoj literaturi potaknula je elaboraciju postojanja takve snažne tendencije u likovnim umjetnostima u Hrvatskoj, a ona je izravno argumentirana brojnim pisanim svjedočanstvima. Istaknuto je kako naklonjenost antimodernizmu kao legitimnoj tendenciji u razdoblju modernizma ne utječe na valorizaciju djela, nego vrijednosni doseg, jednako kao i unutar avangardnih tendencija, ovisi o individualnoj snazi izraza pojedinog autora.