Na temelju objavljene i neobjavljene šibenske bilježničke građe iz sredine 15. stoljeća, kao i drugih pisanih izvora (dukala, šibenskog statuta), autor razmatra pitanje sudjelovanja stanovnika šibenske komune u izgradnji katedrale sv. Jakova. Analiza pokazuje da je, nakon uspješne svjetovne i crkvene propagande, a osobito nakon 1432. godine, među stanovništvom cijele komune – građanima, patricijima, stanovnicima distrikta, stanovnicima i strancima – zavladao novi duh obilježen težnjom ukupnog stanovništva da svojim vlastitim doprinosima potpomogne gradnju ovog reprezentativnog zdanja. Šibenska se svakodnevnica radikalno promijenila usmjeravanjem stanovništva cijele komune k ostvarenju jednog pobožnog cilja, ali i statusnog simbola grada i biskupije. Novi duh svakodnevnice dopunjen je postojanim pristizanjem stranih arhitekata, graditelja i drugih majstora i stvaranjem novog sloja domaćih šibenskih majstora. “Vrijeme katedrale” u Šibeniku nastupilo je dva ili tri stoljeća poslije doba kada je to bio općeeuropski crkveni i arhitektonski pokret o kojem je pisao Georges Duby, ali u sebi nosi sva obilježja tog doba kao i novu osobinu izraženu kroz polet komunalnog stanovništva željnog participiranja u gradnji katedrale.