U ovom se radu razmatra viđenje otoka i otočnoga prostora u očima stranih putnika tijekom ranog novog vijeka. Obradom brojnih izvora nastojalo se proniknuti u glavne razloge njihove, najčešće krive percepcije u onodobnim svjedočanstvima i ukazati na ključne momente u promjeni takva viđenja. Može se kazati da je isprva to viđenje bilo pod utjecajem kasnosrednjovjekovnih portulana, ali i opterećeno naslijeđem iz antike, posvjedočenim na brojnim kartama s konca XV. i iz prve polovine XVI. stoljeća. Do osjetnog pomaka u vjerodostojnijem percipiranju istočnojadranske obale i otoka dolazi od sredine XVI. stoljeća, kada nastaju brojna putopisna djela u kojima se opisuje spomenuti prostor, uz brojne kartografske prikaze koji su omogućili da se prikazani geografski objekti potvrđuju u plovidbenoj praksi i po potrebi korigiraju. Ipak, za osjetniji napredak u tom pravcu trebat će sačekati kraj XVII. stoljeća, kada dolazi do sustavnih prikupljanja podataka s terena, prvenstveno za potrebe karata, ali su te korigirane informacije vrlo brzo proširene i na tekstove geografskih djela. Konačno, u drugoj polovini XVIII. stoljeća, usavršavanjem mjerničkih tehnika i drugačijim vrjednovanjem i tretmanom površinskih oblika, prostor se otoka počinje sagledavati u svojoj cjelini, omogućujući tako stvaranje realne slike o veličini otočnoga prostora.