Članak razmatra pitanje komplementarnosti rimokatoličke i protestantske teologije i duhovnosti. U članku se reformaciju najprije smješta u kontekst kasnosrednjovjekovnih pokreta obnove, a zatim se nastoji opisati njezinu posebnost. Pažnja se pridaje reformacijskim nastojanjima te očekivanjima da se sporna te u ono vrijeme još dobrim dijelom i otvorena pitanja riješe u dijalogu, posebice reformatorskim apelima za sazivanje slobodnoga ekumenskog koncila pri čemu se reformatori nadovezuju na koncilijarističku tradiciju. U članku se nastoji pokazati da se, premda su se u vrijeme reformacije nastojanja za rješavanjem spornih pitanja u okviru dijaloga pokazala neuspješnima, obnova u zapadnom kršćanstvu ipak dogodila i to u vidu više zasebnih i odvojenih obnova. I to kako u onom dijelu kršćanstva koji je slijedio impulse reformacije tako i u onom dijelu koji je ostao privržen Crkvi pod vodstvom pape u Rimu. U članku se nadalje tematizira činjenica da povijest zapadnog kršćanstva nakon reformacije svjedoči o međusobnoj upućenosti te međusobnoj povezanosti rimokatoličkoga i protestantskoga konfesionalnog identiteta, premda se njihov razvoj događao s različitim impulsima, naglascima, smjerovima i dometima te je vrlo često praćen teološkim izričajima koji podvlače razgraničavanje od druge ’strane’. O tome najupečatljivije govori važan dio istih tema kojima se stoljećima bavilo na objema ’stranama’, a s kojima je otpočeo i suvremeni ekumenski dijalog. U članku se autorica osvrće i na pitanje nadopunjavanja, odnosno komplementarnosti rimokatoličanstva i protestantizma proizašlog iz reformacije, a koje je određeno kako dometima tako i granicama pred kojima se našao suvremeni ekumenski dijalog.