Farmakorezistentna epilepsija, dijagnoza koju prate brojne društvene, ekonomske, fizičke i psihičke posljedice, predstavlja veliko opterećenje za bolesnike, njihove obitelji, ali i cjelokupni zdravstveni sustav. Stoga je farmakorezistentnu epilepsiju opravdano dijagnosticirati samo u slučajevima u kojima je liječnik siguran u dijagnozu nakon što su procijenjeni svi mogući uzroci. Jedan od uzroka farmakorezistentne epilepsije je takozvana lažna farmakorezistencija, entitet koji podrazumijeva stanje u kojem loša kontrola bolesti nije posljedica biologije same bolesti, antiepileptičkih lijekova i karakteristika bolesnika. Ona je posljedica ljudske pogreške i izravno ovisi o iskustvu liječnika koji liječi, ali i o stavu bolesnika prema liječenju. Unatoč „lažnosti“ ovaj entitet prate stvarne posljedice za bolesnika i njegovu obitelj, a istodobno odgađa odgovarajuće liječenje stvarne bolesti od koje bolesnik boluje. Kako bi se osiguralo uspješno liječenje te izbjegli nepotrebni i štetni dijagnostički postupci, lažna farmakorezistencija je stanje koje se mora isključiti kod svakog bolesnika s epileptičkim napadajima koji se teško kontroliraju.