U eri obilježenoj univerzalnom fascinacijom i naivnom, „mesijanskom” vjerom u spasonosne utilitarističke, „demiurgističke” dosege genetske modifikacije i popratne modifikacije onog kauzalno-prirodnog, nezaobilaznim se nameće pitanje kritičkog razmatranja fenomena psihe u kontekstu postavljenih metamorfoza. Naime, u ovom članku autor će ljudsku psihu razmatrati kao svojevrsnu odnošajnu, dijalektičku tangentu koja živonosno povezuje um i tijelo pojedinca, u kognitivnom i materijalnom smislu. Također će se argumentirati u prilog tezi da genetska modifikacija nad njome ne potrebuje klasične istraživačke laboratorije u kojima se znanstvenici „igraju” mentalnim genima, namjesto čega se kao dostatni instrumentarij nameće onaj „biopolitičkog laboratorija”, aktualiziranog metodološkim instrumentarijem marketinških pritisaka, medijske lobotomije, biopolitičkih manipulacija, abioetičkog obrazovanja i pretjerane upotrebe medikamenata u djelokrugu psihijatrijskog tretmana psihičkih poremećaja. Naznačena pitanja dominirat će diskursom članka, uz uvođenje paradigmi orijentacijskog znanja i bioprotekcionističke teleologije integrativne bioetike kao potencijalne znanstvene i društvene platforme za preispitivanje i pragmatično nadilaženje problematika rasprostrtih diskursom rasprave.