Ključna tema ovog teksta je revernakularizacija posthrvatskosrpskih standardnih jezika u funkciji države i nacije. Polazište za autorovo obrazlaganje ove teme su četiri knjige u kojima se kritizira potčinjavanje jezika nacionalističkim idejama države i nacije. To su: Škiljan (2002): Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati; Kordić (2010): Jezik i nacionalizam, Bugarski (2018): Govorite li zajednički? i Glušica (2020): Crnogorski jezik i nacionalizam. Glušičina knjiga zbog svoje dokumentiranosti i analitičnosti pružila je najviše građe za kritiku takve prakse revernakularizacije. Autor smatra da je u toj praksi metajezičnost otuđena od jezične zajednice, da pretvara jezik u vernakular države i diskurs nacije i da uzrokuje raskol, diglosiju unutar (crnogorske) jezične zajednice. Autor također smatra da je takva praksa anakrona i da je posve suprotna suvremenim procesima vernakularizacije koji se razvijaju pod utjecajem digitalnih komunikacijskih tehnologija i kompjutorski medijatizirane komunikacije. Te promjene predstavljaju izazov i za dosadašnje prakse standardizacije zbog toga što umjesto monološke, monoglotske i monosemiotičke institucije standardnog jezika grade osnovu za dijalošku, poliglosijsku i polisemiotičku ustanovu javnog jezika.